Bio je to običan dan, kao i svaki drugi. Probudila sam se rano ujutro, ponovo nenaspavana. Nisam nikako mogla naći dobar položaj, što zbog trbuha, što zbog trudničkog išijasa.
Napravila sam si doručak, a nakon toga zadubila se u bojanje bojanku za odrasle. Tako pokušavala sam biti što manje nervozna. Čitanje nije bilo opcija jer već neko vrijeme se nisam mogla koncentrirati, znala bi sat vremena čitati jednu stranicu.
Lakše je bilo kad se i dragi konačno probudio jer me je samoća ubijala.
Bilo je pretoplo pa smo bili zatvoreni u stanu u Zagrebu, a to mi je stvaralo dodatnu nervozu. Gledali filmove, tipkali svako na svom laptopu, ručali i malo odrijemali.
Jedva sam čekala popodnevnu śetnju iako sam se pomalo osjećala čudno. Imala sam povremene kontrakcije. Znate ono kad se trbuh skameni na par sekundi, jako neugodan osjećaj? Dok smo šetali te su kontrakcije postajali sve češće i češće, pa smo se brzo vratili doma. Ušla sam se tuširati i osjetila kao da nešto curi, nisam bila sigurna jeli to pukao vodenjak. Prijateljice koje su rodile prije mene govorili su mi da jednostavno znaš jer je kao da se prolila boca tople vode od tebe, a ja nisam baš imala takav osjećaj. Odlučili smo otići u rodilištu pa što bude bude.
Pregledali su me i rekli da nije pukao vodenjak al da će me zadržati, da ću vjerojatno ujutro roditi. Dragog su poslali doma i rekli da dodje za kojih par sati, a mene su prebacili u predrađaonu.
Mislim da je ta noć trajala vječno. Nisam mogla spavati, bila sam uzbunjena, nervozna i uplašena, a sve do tada sam govorila da me nije strah, al to su bile samo prazne riječi. U 6 ujutro došla je vizita, pukli su mi vodenjak i poslali na tuširanje, a nakon toga u boks. U međuvremenu došao dragi i čekao vani. Pitali su me dali želim epiduralnu anesteziju. Dvoumila sam se, s jedne strane hitjela sam osjetiti kako je to kad to maleno biće dolazi na svijet, a s druge strane bojala sam se bolova. Odlučila sam da ipak želim, strah je jednostavno bio prevelik. Jednom sam ju već primila, zašto ne bi opet?
U boksu zapravo počinje i bit ove priče.
Napravila sam si doručak, a nakon toga zadubila se u bojanje bojanku za odrasle. Tako pokušavala sam biti što manje nervozna. Čitanje nije bilo opcija jer već neko vrijeme se nisam mogla koncentrirati, znala bi sat vremena čitati jednu stranicu.
Lakše je bilo kad se i dragi konačno probudio jer me je samoća ubijala.
Bilo je pretoplo pa smo bili zatvoreni u stanu u Zagrebu, a to mi je stvaralo dodatnu nervozu. Gledali filmove, tipkali svako na svom laptopu, ručali i malo odrijemali.
Jedva sam čekala popodnevnu śetnju iako sam se pomalo osjećala čudno. Imala sam povremene kontrakcije. Znate ono kad se trbuh skameni na par sekundi, jako neugodan osjećaj? Dok smo šetali te su kontrakcije postajali sve češće i češće, pa smo se brzo vratili doma. Ušla sam se tuširati i osjetila kao da nešto curi, nisam bila sigurna jeli to pukao vodenjak. Prijateljice koje su rodile prije mene govorili su mi da jednostavno znaš jer je kao da se prolila boca tople vode od tebe, a ja nisam baš imala takav osjećaj. Odlučili smo otići u rodilištu pa što bude bude.
Pregledali su me i rekli da nije pukao vodenjak al da će me zadržati, da ću vjerojatno ujutro roditi. Dragog su poslali doma i rekli da dodje za kojih par sati, a mene su prebacili u predrađaonu.
Mislim da je ta noć trajala vječno. Nisam mogla spavati, bila sam uzbunjena, nervozna i uplašena, a sve do tada sam govorila da me nije strah, al to su bile samo prazne riječi. U 6 ujutro došla je vizita, pukli su mi vodenjak i poslali na tuširanje, a nakon toga u boks. U međuvremenu došao dragi i čekao vani. Pitali su me dali želim epiduralnu anesteziju. Dvoumila sam se, s jedne strane hitjela sam osjetiti kako je to kad to maleno biće dolazi na svijet, a s druge strane bojala sam se bolova. Odlučila sam da ipak želim, strah je jednostavno bio prevelik. Jednom sam ju već primila, zašto ne bi opet?
U boksu zapravo počinje i bit ove priče.
Pokušavali su mi dati epiduralnu. Pikali su me 7 puta i ne, nisu uspjeli, iz neznam kojih razloga. Mislim da je bila nestručnost u pitanje. Danas sama sebe pitam: pa pobogu zašto sam šutjela i to dopustila.
Rodila sam prirodnim putem, bez anestezije. Bolovi su bili nenormalni, nisam se više znala na koju stranu okrenut se da mi bude lakše. Da nije dragi bio cijelo vrijeme uz mene i nasmijavao me ne znam kako bi sve to izdržala iako smo mi žene ipak stvoreni da to izdržimo. Hvala bogu je išlo brzo. Imala sam super babicu pa nije mi bila obavljena epizotomija. Kada se napokon rodila, nisam odmah čula plač pa sam se prestrašila. Mislim da mi je srce stalo, da mi je cijeli svijet propao. Skamenila sam se. Ali znate što? Nije to kao u filmovima. Dok je beba još uvijek povezana pupčanom vrpcom ne diše samostalno. Tek nakon što su je odrezali, udahnula je i počela plakat. bila je to zdrava prelijepa bebica. Savršena.
Nepostoje riječi s kojim se može opisati taj osjećaj, osjećaj kad sam vidjela te male okice, rukice, nogice. Rasplakala sam se od sreće kad su mi je stavile na grudi…Bila je jedna od onih beba koji odma trže sisati, dolazili su sestre i babice vidjeti. Valjda je taj dan bila samo jedna takva beba, a bilo nas je puno koji smo rodili taj dan.
I tu ta divna priča završava. Prebačene smo u sobu na odijelu babinjače. Ona je spavala pa sam i ja. Probudila sam se s ogromnom glavoboljom, nisam se mogla dignuti, nisam mogla pomaknuti glavu od bolova. Dobila sam tablete protiv bolova koji nisu uopće pomogli. Nisam se mogla brinuti o bebi, jedva sam ju pokušavala dojiti, nisam se mogla brinuti ni o samoj sebi. Noć sam provela u bolovima s niti jedan odspavani sat. Sutradan su zaključili da je to posljedica pokušaja davanje epiduralne. Bila mi je probušena ledjna moždina iz koje je curila tekućina, a to je bilo uzrok silnih glavobolja. Napravili su mi jednu malu intervenciju “epidural blood patch ” . Ubrizgali su mi vlastitu krv u kralježnici s ciljem zatvaranje rupa. Nisam smjela se ustat 24h najmanje nakon toga ali beba je bila sa mnom pa je to bilo nemoguće. Sestre su je bili uzeli samo na par sati. Glavobolja je stala, pa su nas pustili doma. Mislila sam da je gotovo, ali nakon spavanja pol sata opet ista priča, samo što sam sada još i povraćala od bolova. Dehidrirala sam pa sam završila na hitnu. Ja u bolnici a beba doma, to nikad neću zaboraviti. Zadržali su me da bi ponovo obavili isti zahvat. Ostala sam u bolnici dva dana. Sama bez bebe. nedostajala mi je. Poludjela sam. Plakala non stop. Izdajala se da ne bi došlo do upale. Bebu gledala samo preko skajpa.
Kad su me pustili doma nisam se mogla odvoit od nje. Pokušavala sam dojiti iako sam imala strašnu upalu od katetera, i trčala gotovo svake dvije minute na wc. Vrištala od bolova, plakala jer sam se osijćala nesposobnom. Nisam ju mogla podoiti kako treba, oprati ju, promijeniti joj pelene…govorila sam sebi pa kakva sam ja to mama. Oporavak je trajao mjesec dana.
Drage buduće mame, i vi koji planirate još djece raspitajte se dobro o nuspojava epiduralne, o posljedicama nestručnosti, razgovarajte sa anesteziolozima. Ako je jednom bilo bez posljedica ne znači da će biti i drugi put. I ja sam ju primila jednom prije i sve je bilo super. A danas se budim svako jutro s bolovima u leđima. Nadam se da će ovo moje iskustvo pomoći mnogima i da ću vas potaknut na razmišljanje. Dobro razmislite jeste li spremne i svijesne poslijedica, nus pojava ukoliko ih bude bilo.
Rodila sam prirodnim putem, bez anestezije. Bolovi su bili nenormalni, nisam se više znala na koju stranu okrenut se da mi bude lakše. Da nije dragi bio cijelo vrijeme uz mene i nasmijavao me ne znam kako bi sve to izdržala iako smo mi žene ipak stvoreni da to izdržimo. Hvala bogu je išlo brzo. Imala sam super babicu pa nije mi bila obavljena epizotomija. Kada se napokon rodila, nisam odmah čula plač pa sam se prestrašila. Mislim da mi je srce stalo, da mi je cijeli svijet propao. Skamenila sam se. Ali znate što? Nije to kao u filmovima. Dok je beba još uvijek povezana pupčanom vrpcom ne diše samostalno. Tek nakon što su je odrezali, udahnula je i počela plakat. bila je to zdrava prelijepa bebica. Savršena.
Nepostoje riječi s kojim se može opisati taj osjećaj, osjećaj kad sam vidjela te male okice, rukice, nogice. Rasplakala sam se od sreće kad su mi je stavile na grudi…Bila je jedna od onih beba koji odma trže sisati, dolazili su sestre i babice vidjeti. Valjda je taj dan bila samo jedna takva beba, a bilo nas je puno koji smo rodili taj dan.
I tu ta divna priča završava. Prebačene smo u sobu na odijelu babinjače. Ona je spavala pa sam i ja. Probudila sam se s ogromnom glavoboljom, nisam se mogla dignuti, nisam mogla pomaknuti glavu od bolova. Dobila sam tablete protiv bolova koji nisu uopće pomogli. Nisam se mogla brinuti o bebi, jedva sam ju pokušavala dojiti, nisam se mogla brinuti ni o samoj sebi. Noć sam provela u bolovima s niti jedan odspavani sat. Sutradan su zaključili da je to posljedica pokušaja davanje epiduralne. Bila mi je probušena ledjna moždina iz koje je curila tekućina, a to je bilo uzrok silnih glavobolja. Napravili su mi jednu malu intervenciju “epidural blood patch ” . Ubrizgali su mi vlastitu krv u kralježnici s ciljem zatvaranje rupa. Nisam smjela se ustat 24h najmanje nakon toga ali beba je bila sa mnom pa je to bilo nemoguće. Sestre su je bili uzeli samo na par sati. Glavobolja je stala, pa su nas pustili doma. Mislila sam da je gotovo, ali nakon spavanja pol sata opet ista priča, samo što sam sada još i povraćala od bolova. Dehidrirala sam pa sam završila na hitnu. Ja u bolnici a beba doma, to nikad neću zaboraviti. Zadržali su me da bi ponovo obavili isti zahvat. Ostala sam u bolnici dva dana. Sama bez bebe. nedostajala mi je. Poludjela sam. Plakala non stop. Izdajala se da ne bi došlo do upale. Bebu gledala samo preko skajpa.
Kad su me pustili doma nisam se mogla odvoit od nje. Pokušavala sam dojiti iako sam imala strašnu upalu od katetera, i trčala gotovo svake dvije minute na wc. Vrištala od bolova, plakala jer sam se osijćala nesposobnom. Nisam ju mogla podoiti kako treba, oprati ju, promijeniti joj pelene…govorila sam sebi pa kakva sam ja to mama. Oporavak je trajao mjesec dana.
Drage buduće mame, i vi koji planirate još djece raspitajte se dobro o nuspojava epiduralne, o posljedicama nestručnosti, razgovarajte sa anesteziolozima. Ako je jednom bilo bez posljedica ne znači da će biti i drugi put. I ja sam ju primila jednom prije i sve je bilo super. A danas se budim svako jutro s bolovima u leđima. Nadam se da će ovo moje iskustvo pomoći mnogima i da ću vas potaknut na razmišljanje. Dobro razmislite jeste li spremne i svijesne poslijedica, nus pojava ukoliko ih bude bilo.
Anina mama 
Jaka i hrabra mama,.. svaki naklon! 💕
Sviđa mi seSviđa mi se